O vrtiću Ludina

Strahove kod drugih jedinki i drugih vrsta možemo prepoznati kada oni reagiraju na okolnosti
koje i sami smatramo opasnima; možemo ih prepoznati i zbog toga što su im postupci slični
našima kada se naĎemo u sličnim okolnostima. Kada namjeravamo prepoznati osjećanje
straha kod osoba koje ga jasno izražavaju, moramo privremeno zaboraviti oblik u kome se to
isto osjećanje javlja u nama, da bismo ga kasnije, po izvjesnoj analogiji, sa iznenaĎenjem
prepoznali.
NovoroĎenčad svih životinjskih vrsta djelomično je osloboĎena sposobnosti djelovanja i
izražavanja po kojima bismo mogli prepoznati razna osjećanja koja ih obuzimaju;
emocijonalni život ljudskog dojenčeta, sudeći po žestini pokreta i glasa, vrlo je intenzivan, ali
nam nijanse ostaju nedokučive. Zbog toga su naša znanja o emocijama koja se javljaju prvih
mjeseci čovjekovog života vrlo oskudna i neprecizna; usprkos tome, nastale su mnoge teorije
o njihovoj prirodi: govorilo se o traumi raĎanja i strahu od smrti kod novoroĎenčeta; od svega
je najčudnije što su neka od ovih tvrĎenja našla izvjesne, posredne i daleke potvrde.
Prema jednom vrlo rasprostranjenom utisku, najpostojanije stanje dojenčeta jest osjećaj
bespomoćnosti koje je posljedica nedovoljne pripremljenosti novoroĎenčeta za život izvan
maternice (npr. toplinska ravnoteža mu je nestabilna). Bespomoćnost je stanje bića u kojem
ono osjeća jaku zebnju i beznaĎe. Upravo ta nemoć novoroĎenčeta često se smatra
'prauzorom' svih kasnijih streplji.
Kako i kada nastaje strah kod dojenčeta ˆ
Postoje li u ljudskom biću uroĎeni strahovi, odnosno uroĎeno znanje o izvjesnim
opasnostima? Usprkos slabim mogućnostima djelovanja i izražavanja, novoroĎenče zna
izraziti svoje ‘nevolje’ kricima i neodreĎenim pokretima. TakoĎer, ono daje neke odgovore
(reakcije) u kojima se mogu nazreti izvjesni osnovni oblici straha.Najčešći takvi oblici su
trzanje, te vrlo zanimljiva reakcija koja je u neurologiji nazvana Moroov refleks.
Čovjek, kao i većina životinja, pri bilo kakvoj promjeni u okolnoj sredini okreće glavu u
pravcu izvora te promjene te često proučava tu sredinu. Ako je promjena nagla i kratkotrajna,
ona može izazvati reakciju trzanja. Ako ona ima posebno značenje za organizam primjetit
ćemo tkz. reakcije uzbune ili uznemirenosti, a moguće i odstupanja, bježanja ili, pretnje i
napade; u vezi sa ovim možemo govoriti o strahovima ili agresijama.
Trzanjem novoroĎenče reagira na zvučne signale, kao npr. iznenadni zvuk automobila ili
telefona, ili čak grub ljudski glas. Svaka malo naglija promjena u okolnoj sredini može
izazvati trzanje. Te promjene mogi biti: paljenje sijalice, iznenedan pokret jednog posjetioca,
itd.
Kad je zvučni poremećaj izuzetno jak, kod dojenčeta se može zapaziti jedna drugačija
reakcija, a to je kad mu se ručice naglo dižu u vertikalan položaj, kao da bi se za nešto
uhvatile, a zatim ručice padaju. Ta se reakcija zove Moorov refleks. On se često može
primjetiti kod beba koje se šetaju u kolicima, točnije, Moorov refleks se javlja kad beba doživi
naglu promjenu položaja i gubitak ravnoteže. Značenje reakcije otkriva se tek kasnije kada se
otkriju funkcije i posljedice tih reakcija u daljnjem djetetovom razvoju.
Reagiranje na promjene i dogaĎaje očigledno je priprema na opasnost. Reakcija trzanja
priprema djete na opasnost, a ujedno je i nagovještaj osjetljivosti čiji se značaj otkriva u
kasnijem razvoju djeteta npr. u strahu od novina (koje će biti kasnije pojašnjene).
Značenje Moroovog refleksa razmatrao je Bowlby i to u okviru ispitivanja veze majka <->
djete u primjeru bebe majmuna i njegove majke. Njih majke svuda nose čak i pri opasnim
kretnjama, pa im sigurnost ovisi o čvrstini držanja za majku. Stoga bi se moglo pretpostaviti
da Moroov refleks služi obrani od opasnosti padanja.. Iz toga možema zaključiti da je
opasnost padanja uroĎena opasnost.
J. B. Watson je pokazao da su svi strahovi koji nastaju u kasnijem razvitku ljudskog bića,
posljedica su prvih reakcija, tj. nastaju uvjetovanjem. Dokazao je to pomoću bijelog štakora.
Dojenčetu poznatom kao mali Albert donosio je bijelog štakora pri čemu je djete stalno bilo
mirno. Jednom prilikom kad je Watson donoseći štakora jako udarao po jednoj metalnoj šipki
mali Albert se trzao. Sljedećih puta kada je djetetu donošen bijeli štakor ili išta njemu slično,
ono je iskazivalo strah (plakalo, bježalo) iako je to donošenje bilo praćeno glazbom.
Watson je, osim toga, uklanjao strah koji je prouzrokovao na način da je pokazivanje bijelog
miša povezao sa dogaĎajima ugodnima djetetu kao što su milivanje, nježne riječi, davanje
slatkiša i sl.
C. W. Valentine je dokazao kako odnos izmeĎu predmeta i straha koji on izaziva nije sasvim
proizvoljan. Većina dječjih strahova je stečena (a ne uroĎena). Prva tvrdnja kojom se
suprotstavlja Watsonu jest ta da prvi mehanizam učenja ne bi bilo uvjetovanje, već
navikavanje. A druga tvrdnja pak kaže da dojenče nije više nedovršeno biće koje stalno
reagira trzajima ili Moroovim refleksom, već ono promatra dogaĎaje oko sebe, razlikuje lica,
glasove.
Strah kroz iskustvo i sazrijevanje ˆ
U djetinjstvu često proĎe dosta vremena od trenutka javljanja prvih reakcija do stvarnog
ostvarenja cijelovitih ponašanja u koja su one uključene. Npr. tromjesečno dojenče reagira na
neke dogaĎaje trzanjem, urlanjem i tako pokazuje da prema tim dogaĎajima ono nije
ravnodušno. MeĎutim, trebat će mu više vremena da se udalji od predmeta koji su mu
neprijatni, te da ih prepozna kao opasna bića i predmete, a ne samo da ih doživljava kao
neprijetne i prolazne.
Dijete mora izgraditi svoja sredstva spoznaje i svoju moć djelovanja, te stalno ih usaglašavati.
U tom procesu očigledan je utjecaj njegovih svakodnevnih napora ispitivanja svijeta i
djelovanja na njega, te utjecaj podrške i prisustva porodice.
Strahovi, čak i oni koji se javljaju kasnije, nisu vezani sa uroĎenim poznavanjem opasnosti.
Strah od životinja (karakterističan strah kod djece), npr. strah od zmija potiče od neke
praiskonske osnove. To možemo slikovito prikazati ponašanjem životinjskih vrsta u odnosu
na grabljivice, npr. strahom majmuna od leoparda ili zmija (bez prijašnjih iskustva), ili pak
zebe od grabljivica (od sove).
Svi strahovi, pa i najosnovniji, proizlaze iz meĎudjelovanja mnogih sustava ponašanja.
Kod dojenčeta često možemo uočiti nepovjerenje i strah prema nekim predmetima. Npr. dijete
se nalazi u vrtu, zapuše vjeter i potrese latice sa cvijeća, vidimo dijete kako pruža ručice, a
zatim ih u strahu naglo povlači. Zvuk električnog usisavača takoĎer može uplašiti dijete. To
su reakcije slične onima koje smo primjetili kod dojenčeta nakon vizuelnih i auditivnih
nadražaja. Dakle, rekacije na neuobičajeno i strano stvaraju se na osnovi prvih reakcija prema
svemu što se vidi i čuje na neuobičajen način.
Strah od novina ˆ
Opće je pravilo da kod mladunaca svih vrsta, pa i kod ljudskog novoroĎenčeta odreĎeni
predmeti izazivaju izbjegavanja i povlačenje. Takvi predmeti izazivaju nagle i snažne
nadražaje, npr. jake zvukove i nagle pokrete.
Neki su predmeti novine zbog toga što ne odgovara nijednom prijašnjem iskustvu. Bliski
predmeti i bića, oni koje dobro poznajemo i koji čine sastavni dio našeg uobičajenog života,
umiruju nas, ali nas ne zanimaju kao nove stvari.
Neki drugi pak predmeti i dogaĎaji mogu izazvati strah kod ljudskih i životinjskih mladunaca
ovisno o sazrijevanju njihovih osjetila. Npr. ako se kod nekih vrsta mladunčeta osjetilo vida
razvije tek kasnije, ono kasnije primjećuje opasnost i bježi.
Neki pak strah od novina postoji bez predhodnog iskustva, kao što smo već prije naveli
primjer bjega zebe od sove.
Novina je privlačna kako kod mlade životinje tako i kod djeteta, zato djete ispitivanjem novih
predmeta i prostora nailazi na strah uzrokovan tim novinama.
Strah od nepoznatih osoba, strah od odvajanja ˆ
Dojenče staro od 3 do 4 mjeseca raduje se i smješi svakome tko mu priĎe. Počevši od tog
perioda dijete se izrazito interesira za ljude, njihova lica i glasove.
U kasnijem stupnju razvoja, dojenče pak iskazuje mnogo veće nepovjerenje prema novom
licu. Reagira na način da se potpuno umiri, uporeno promatra pridošlicu i mršti obrve.
Oko sedmog mjeseca, dojenče izrazi strah prisustva nepoznate osobe. Čak i ako se nalazi u
majčinom naručju, ono se na pojavu nepoznatog liva okreće, plače, vrišti. Takav se strah
može primjetiti u svim društvenim slojevima i civilizacijama. On može izostati kod djece
naviknute na mnogo osoba, ali rijetka ga koje dijete starije od godinu dana nije izrazilo.
Oblik ljudskog lica je za dojenče jedan od najzanimljivijih ‘predmeta’ koja ono razlikuje
mnogo ranije nego ostale predmete. Ali dovoljno je da lice ne bude jedno od onih koja su
bliska, pa da dijete izrazi strah.
Primjećeno je da je strah veći to što se ‘stranac’ više bliži djetetu, a dosiže vrhunac kada se on
pravi da će uhvatiti dijete.
Kada se dijete ne bi bojalo ‘stranca’ i u majčinim rukama, te kad ne bi bilo dokazano da se
strah od stranih ljudi u razvoju djeteta javlja prije straha od odvajanja, smatralo bi se da se
dijete uplaši nepoznatoga zato što to lice nije ono koje je dijete očekivalo tj. nije majka. To
znači da bi smatralo da je strah od nepoznatoga zapravo strah od odvajanja.
Reakcije jakog straha kod dojenčeta mogu izazvati i promjene na bliskim osobama. Te
promjene mogu biti naočale, druga frizura, kapa na glavi i sl.
U drugoj polovini prve godine dana dijete se po prvi put emocionajno vezuje, te je ono tada i
najosjetljivije na odvajanje. Od sedmog (ili osmog) mjeseca života dijete je vrlo vezano za
mali broj ljudi koje savršeno poznaje. Tada ono traži da ga uzmu u ruke, puzi za majkom,
negoduje kada se ona udalji, pati kada je nema.
Strah u otkrivanju svijeta i opasnosti ˆ
Doba hodanja, djetetu omogućuje istraživanje svijeta. U toj dobi ono ima sliku sigurnosti i
osoba koje mu ju osiguravaju. U stanju je predvidjeti odreĎene promjene, negoduje kada
shvati da se majka udaljuje ili odlazi, te izražava zadovoljastvo kada se ona vrati. U djetetu se
u to doba počinje javljati osjećaj krivice, tj. javljau se situacije koje su opasne po njega, te
situacije nepoženjne drugima.
Istraživanjem dijete nailazi na mnoge zanimljive predmete na koje pokazuje ispruženih ruku i
to uvjek pokazuje majci. Pokazujući taj predmet, prema reakcijama majke, ono provjerava
njegovo značenje i vrijednost. Tumačenjem najmanjeg pokreta ili izraza majke, dijete
dokazuje svoju izvanrednu moć rasuĎivanja. Na taj način otkriva i postojanje novih opasnosti
i stiče nove strahove. Zaštićeno dojenče ne zna ništa o opasnostima kojih je pošteĎeno. U
početku ono poznaje samo opasnost da ne izgubi zaštitu. Takvi strahovi mogu naškoditi
djetetu sve dok ne izazovu smrt.
Ljudsko biće je od samih početaka obdareno osjetljivošću na bol koja je psihički odraz
krhkosti tijela. Ta osjetljivost se odnosi na vlastito tijelo i tjelesna stanja. Dojenče ne uči
doživljavanjem onoga što mu može štetiti i uništiti ga, već onoga što može prekinuti stanja
neprijatnosti i napetosti. Za dojenče bol nije uvjetovana znakovima koje ono opaža u svojoj
okolini, već je ona unutrašnje prrode i zato je nepredvidiva.
Tek kasnije beba dovodi u vezu neke dogaĎaje nastale iz njezinog osobnog djelovanja sa
neugodnim posljedicama koje osjeća u sebi. Zbog toga će beba osjećati strah od predmeta ili
okolnosti koje izazivaju tu bol.
Odrasli spriječavaju doživljaj boli kod djeteta, ali dijete je toliko uporno da uzastopno
nesvjesno uzrokuje sebi bol izazivnjem stalno istih neprijatnih situacija, npr. dijete od 8
mjeseci pošto je palo na stepenicama i skotrljalo se za pol kata, ponovo je počelo svoje
opasno penjanje, nakon što se umirilo od plakanja.
Roditelji trebaju strah od stvarnih opasnosti kod svoje djece stalno pojačavati i to
opomenama, prijetnjama i kaznama. Opasnosti koje nam izgledaju očigledne, dijete shvati tek
kasnije.
Strah u svijetu prirode ˆ
Dvogodišnjaci se boje mora ili nekih drugih prirodnih elemenata. Takvi se strahovi
savladavaju postepenim privikavanjam. MeĎutim, nagovaranje djeteta da uĎe u vodu ili pak
stalno ponavljanje roditelja da pazi, da se čuva, mogu kod djeteta izazvati nesavladiv strah.
Odnos djeteta i životinje isprepleten je pak osjećanjem znatiželje i pribojavanja. Neki primjeri
mogu dokazati da se strah od životinja kod djece može pojaviti razvijanjem instinkta. No,
manje djece ima svoj osobni doživljaj životinja jer uglavnom žive u gradovima.
Strah od mraka ˆ
Pravi strah od mraka javlja se kod trogodišnjaka. Taj je strah povezan sa strahom od lopova,
vukova ili fantoma, a on opet nastaje zbog straha od razdvajanja i uništenja. Starija djeca taj
strah osjećaju kao nesigurnost i strah od nepoznatoga. Taj strah kod djece izaziva tjeskobu
usko vezanu za osjećaj razdvajanja i napuštenosti.
Utjecaj razdvajanja od roditelja ˆ
Na dojenče u ranijoj dobi odlaženje iz domaće sredine ne ostavlja nikakav značajni utisak jer
mu je svijet još toliko nejasan i neodreĎen da ne doživljava nikakve promjene. Ali drugom
polovinom prve godine života djeteta ta se situacija potpuno mijenja, te utjecaj odvajanja na
dojenče je vrlo jak.
Npr. za drugog svjetskog rata djeca odgajana u sirotištu nisu mogla uspostaviti stalnu vezu sa
jednom osobom jer su odgajateljice imale po velik broj djece. Zbog toga su djeca zaostajala:
bilo je malo onih koji su sa 4 godine mogli sjediti, samostalno stajati, hodati, govoriti.
Hospitalizacija takoĎer prilično utječe na dijete jer tada se ono mora odvojiti od svoje obitelji.
Osim toga, nepogodna situacija za dijete je kad majka, nakon što je dijete naučeno na nju jer
je s njom bio u neprekidnom dodiru najmanje godinu dana, počinje odlaziti. Naki psiholozi
tvrde da je upravo prerano odvajanje uzrok mladelačkog prijestupništva.
Dakle, porodica modernog društva (svojim odlascima i dolascima tj. odvajanjem djeteta)
pridonosi društvenoj nestabilnosti.
Prisustvo i odsustvo bliske osobe
Od svoje prve godine dijete ima osnovnu sigurnost u majci. Ako se u njezinom prisustvu
nalazi u prostoriji koju poznaje, usuĎuje se obazrivo udaljiti od nje, provjeravajući povremeno
ako je još prisutna. Ako se pojavi strana osoba, dijete se odmah vrati majci, a ako se stranac
približi, ono pruža majci ruke tražeći da ga uzme u ruke.
Suprotstavljanja djeteta često ne mogu spriječiti udaljavanje voljenih bića. Ako dijete tada
ima neki predmet onda taj predmet pospješuje stvaranje misli kod tog djeteta. Jedino te misli
mogu djetetu ispuniti prostor odsustva, a predmet tada postaje zamjena prisustva voljenog
bića.
Razdvajanja i predviĎanje razdvajanja bude u djetetu strah i nemir. Samo razdvajanje budi
kod djeteta strah od otimanja i pada, strah da će se izgubiti. Čekanja bližnjega tjera dijete u
strah od njigove smrti, te se javlja tjeskobno očekivanje povratka dragih osoba.
Razdvajanje ˆ
Strah da se ne izgubi oslonac ili podloga predstavlja strah od odvajanja, a javlja se kao strah
od padanja. Odvajanje za dijete znači napuštanje svijeta sigurnosti, te susret sa stranim i
neuobičajenim svijetom koji može biti privlačan, ali i opasan.
Strah od otmica ˆ
Od oko četvrte godine kada dijete ima svoj svijet mašte ono se boji lopova, vještica, vampira.
Boji se da ga oni ne ukradu, da ga ne odvezu. Kradljivci i fantastični likovi pripadaju svijetu s
kojim dijete dolazi u dodir preko svojih zebnji i tjeskoba. Postojanje tih likova predstavlja
nemire i nerede koji postoje kod djeteta. OdreĎeni dječji komentari jasno prikazuju da strah
od otmice predstavlja strah od odvajanja.
Strah za druge i suosjećanje ˆ
Dijete mora naučiti da drage osobe ostaju žive i kada su otišle jer je sudbina bliskih osoba u
trenucima udaljenosti jedna od glavnih dječjih briga. U svakodnevnom životu neočekivano
kašnjenje nekog od članova porodice često izaziva nemir i strepnju. Taj nemir može se isto
tsko odnositi i na druge drage ljude, prijatelje i dr.
Dijete se smrti boji jer ju smatra nepopravljivom, ali i slučajnim dogaĎajem. Uz to boje se i
odvajnja koja prouzrokuje smrt.
Strah od odvajanja pretpostavlja da se veza izmeĎu djeteta i onih koje voli može prekinuti na
razne načine. Slike otimanja predstavljaju patnju djeteta. Odvajanje može biti i posljedica
slabosti voljenih osoba, ali i loših namjera drugih lica.
U djeteta postoji i osjećaj suosjećanja prema bližnjima. Zbog toga neprijateljstvo može
prouzrokovati grižnju savjesti.
Osjećaj napuštenosti ˆ
Jedna od glavnih tema straha od razdvajanja je strah da će nas napustiti oni koje volimo. To
strahovanja kod djeteta da odreĎenom stupnju razvoja odgovara opasnosti gubljenja ljubavi
svojih bližnjih, koja ono može doživjeti kao posljedicu toga što je učinilo nešto nedozvoljeno.
Taj je strah povezan sa osjećajem krivice. Dijete predstavlja odreĎeno ponašanje roditelja kao
kaznu i to vrlo rano, samo ako ono na neki način poljulja sigurnost koju mu pruža ljubav
bližnjih. To je pokretač osjećanja krivice kod djeteta, ali i kidanje veze dijete može shvatiti
kao kaznu.
Pod strahom od napuštanja krije se slika roditelja koji ne vole svoje dijete.
Sukobi meĎu roditeljima i razvod dijete doživljava kao prijetnju od napuštanja.
Dijete u interakciji sa okolinom ˆ
 Društveni život
Dijete otkriva svoje mjesto u društvenom životu na način da usporeĎuje i utvrĎuje
razlike i odnose meĎu ljudima njegove okoline. Dijete prepoznaje članove grupe u
kojoj se nalazi, te razlikuje one koji su na višem stupnju od njega i one koji su mu
podreĎeni.
Djeca ovise o odraslima što često uzrokuje jaku emocionalnu vezu za one o kojima
ovise. Zato dijete često kao posljedicu učenja osjeća krivnju i grižnju savjesti. Tada
dijete počinje predviĎati greške.
 Poslušnost
Sposobnost samostalnog kretanja izlaže dijete novim opasnostima, te potiče reakcije
odraslih. To reagiranje je najčešće u obliku zabrana i naredbi, a utječu na dijete samo
ako se povisi ton uz odreĎeni izraz lica i geste. Ako su prijetnje pretjerane ili pak
dvosmislene (npr. ako mu se osmjehuje dok se izriče prijetnja) može doći do
neposlušnosti.
Prve djetetove reakcije na naredbe i zabrane su najčešće poslušnost, ali one se moraju
često ponavljati jer ostavljaju malo trajnih tragova. Ponavljanjem savjeta koje djete
poštuje dovodi do toga da dijete zna svoje granice djelovanja. Npr. zato ono često
ponavlja savjet odraslog ‘Ne, ne’ približavajući se odreĎenom predmetu.
Ipak, djeca do 2 godine teško poštuju zabranu u odsustvu osobe koja je izrekla tu
zabranu. Ali usprkos tome zabrana ostavlja odreĎene tragove utoliko što je dijete tada
osjetilo da je kažnjeno.
U kasnijem razvoju djece, neposlušnost izaziva neugodnost i u odsustvu osobe koja
izriče zabranu, te uzrokuje i osjećaj krivice prema to osobi.
 Sram
U trećog godini života kod djeteta se javljaju promjene u njegovim odnosima sa
drugima i sa samim sobom. Tada ono ima tendenciju da se potvrdi, ali da bude
pohvaljen. Pritom se javlja i strah od toga što će drugi misliti. Dijete prvi puta osjeća
neuspjeh, sram, te postaje osjetljivo na kritiku i status u grupi. Tada je ono takoĎer
osjetljivo na tuĎa predbacivanja: na njega utječe grdnja, bilo kakvo izricanje suda koje
se no mora odnositi na njegove postupke, nego na ličnost, kada je prekoreno.
Strah od tuĎih prijekora javlja kad dijete ima 4-5 godina zato jer tada ono postaje
osjetljivo na tuĎe mišljenje komu se podreĎuje.
 Grižnja savjesti
U drugoj godini se kod djeteta može uočiti strah kada prekrši neku zabranu, ali u
trećoj godini dijete osjeća da je pogrešno postupilo. Taj osjećaj javlja se zbog straha
od kazne.
Kasnijim razvojem djeteta taj je osjećaj pogrešnog postupanja ovisan o nazočnosti
predstavnika autoriteta. Tada on ne proizlazi samo zbog straha od kazne već i zbog
grižnje savjesti. Grižnja savjesti nastaje u trenutku kada se dijete bolno prisjeti na
prošli postupak, te istovremeno predviĎa buduće posljedice.
Postupak sa djecom s psihičkim smetnjama uzrokovanim strahom ˆ
Psihičkim smetnjama smatramo mnoge pojave, a meĎu njima i strah. Odgajatelji i učitelji, kao
i svi drugi koji su u doticaju sa djecom mogu uvelike pomoći djeci u svladavanju njihovih
strahova i drugih poremećaja. Postupak je sljedeći:
 Svaku neuobičajenu pojavu treba registrirati i pratiti
 Svakoj pojavi treba tražiti uzrok (razgovorom, praćenjem aktivnosti, suradnjom s
liječnikom)
 Djelovati na dijete tako da se pokuša rasteretiti ga onoga što ga tišti (kroz razgovor,
lutkarske improvizacije, radne aktivnosti)
 Pažnju djeteta skrenuti na nešto drugo (zainteresirati radom, igrom)
 UzbuĎenu djecu treba smiriti (damo mu igračku, pomilujemo ga, uzmemo u krilo,
uhvatimo ga za ruku i odemo u šetnju).
 Ako ne možemo djelovati, tražimo liječnika.
 Čvrsta suradnja sa roditeljima
 Ne opterećivati dijete njegovim teškoćama
 mirna atmosfera (strpljivost, zajedništvo, tolerancija
 vedra atmosfera (pozitivni emocionalni odnosi: humani odnos meĎu djecom, te njihov
odnos sa učiteljem, roditeljem i ostalima, treba suzbijati zavist, srdžbu, strah,
neprijateljstvo, ogorčenje)
 tjelesni kontakt (osobito za plašljivu djecu)
 hrabriti djecu
Aktivnosti za suzbijanje straha i paničnih napada kod djece ˆ
Boravak na svježem zraku, te boravak u vodi može koristi djetetu time što potiče cirkulaciju
krvi, olakšava rad srca, povećava elastičnost krvnih žila, produbljuje disanje, potiče rad
crijeva, jača apetit, te osvježava mišićni i živčani sustav kod djeteta. Tada nastupa opuštenost,
sklapaju se nova prijateljstva, zaboravlja se sve što je neprijatno, pa i strahovi, a sve to
pogoduje psihičkom zdravlju djeteta.
Važnu ulogu u rasterećenju strahova i neugodnosti koje oni proizvode , imaju igračke. One
igračke kojima je moguća identifikacija s nekim likovima pomoću kojih dijete iznosi svoje
tegobe, napetosti i nezadovoljstva, smiruju i rasterećuju dijete. Na taj se način takoĎer vrši
terapija i dijagnosticiranje oboljele djece.
Emocionalne probleme i traume mogu se otkriti promatranjem crteža. U toj aktivnosti djeca
mogu najviše predstaviti sami sebe. Ono se takoĎer može poslužiti i sa olovkom, glinom,
bolom, plastelinom. Osim iskazivanja svoje unutrašnjosti, dijete se na taj način oslobaĎa
preokupacije vlastitim problemima.
Svakom djetetu potrebno je pristupiti sa smiješkom. prijazno, radosno, treba mu pokazati
zanimanje za neki njegov konkretan zadatak. Tada će dijete prihvatiti pomoć.
Zlotović, Mišel: 'Strahovi kod djece'
Peteh, Mira: 'Psihičko zdravlje predškolskog djeteta'

• < Prethodno
• Sljedeće >